This article looks into the autobiography of the Croatian chemist and pharmacognosist Antun Vrgoč (1881-1949) entitled My Memories of the World War 1914-1920 and published in Zagreb in 1937. The author was captured in October 1914 and deported to Siberia, where he remained prisoner of war until 1920. Since there are few memoirs describing the life of Siberian prisoners during the First World War, this work is a precious testimony about the attitude towards the prisoners of war, human relations, and the survival of an AustroHungarian army officer. The book shows a striking lack of civilian or military hostility towards the prisoners and the respect of the Geneva Convention. Antun Vrgoč adopted the culture, customs and language of his formal enemies, took part in their civilian life, and taught at their university. His cathartic experience of survival includes a clear message about the absurdity of war.
U radu smo analizirali dijelove autobiografskog djela hrvatskog farmakognosta i kemičara Antuna Vrgoča (1881.-1949.) naslovljenog Moje uspomene na svjetski rat 1914.-1920 koje je izašlo u Zagrebu 1937. godine. Autor ovih zapisa bio je zarobljen u listopadu 1914. godine i deportiran u Sibir gdje je kao ratni zarobljenik ostao sve do 1920. godine. Memoarska proza vezana uz život sibirskih zarobljenika tijekom Prvog svjetskog rata je rijetka pa je ovo djelo dragocjeno svjedočanstvo odnosa spram ratnih zarobljenika, međuljudskih odnosa i vještine preživljavanja jednog časnika austrougarske vojske. U tekstu ove knjige upadljiv je izostanak civilne i vojne netrpeljivosti spram zarobljenika te poštivanje Ženevske konvencije. Usvajanjem kulture, običaja i jezika svojih formalnih neprijatelja, uključivanjem u njihov civilni život i podučavanjem na Sveučilištu, Antun Vrgoč iznosi svoje katarzično iskustvo preživljavanja s jasnom porukom ratnog apsurda.